The Fifth God
Bog Gerovit

Gerovit, u nekim narodima poznat kao Jarovit ili Jarilo, je bog rata. U L’venu, svijetu sage Peti Bog, Gerovit je bog kojem se klanjaju ratnici i ratnice. On predstavlja snagu, žestinu i žar koji ratnik mora nositi kada ude u bitku. Ali isto tako i čast. Postoji izreka da “Ratnik koji nema časti neče se u vječnosti boriti uz Gerovita.”

Bog Gerovit

Njegova majka je boginja Fera (Mokoš)

Najčešće ga se predstavlja kao snažnog muškarca crne kose i uvijek uredne crne brade, odjevenog u oklop crn poput noći. Od oružja najčešće nosi luk i strijele, te dugi mač i crni štit pokriven zlatom s prednje strane.

Gerovita uvijek prate vrane, a ponekad i gavrani, ptice koje često možemo vidjeti da čekaju iznad ratišta kako bi se pogostile ljudskim ostacima kada duše ratnika odu u Nav. No vrane su i izuzetno inteligentne ptice kojima se nije dobro zamjeriti, kao ni Gerovitu. Kako se vrane često koriste za prenošenje poruke, ratnici se često mole Gerovitu da sačuva glasnike dok nose vijesti.

Osim rata i borbenog zanosa, koji daje ratnicima, Gerovitu se često mole i za mir nakon života provedenog u bitkama. To se posebno ističe kada ljudi koji su profesionalni ratnici i vojnici gotovo uvije sanjaju o istom: svi se žele smiriti na nekoj farmi, s plodnom zemljom na kojoj raste bogato žito i pašnjacima gdje pase stado goveda. A sve to motre vrane s visokih stabala.

Hramovi posvećeni Gerovitu najčešće su rađeni od tamnih debala, rijetko od kamena. Prozori su gotovo uvijek jako uski i visoki, gotovo poput otvora za streličare na zidinama, a koji propuštaju tanke stupove dnevne svjetlosti prema tamnoj unutrašnjosti. hramovi gotovo nikata nemaju tornjeve ili kule, nego eventualno jednu visoku gredu postavljenu okomito koja predstavlja koplje usmjereno u nebo.

Gerovit vrlo rijetko ima svećenstvo, uglavnom obrede rade muškarci samostalno: pred veliku bitku, ili kad odlaze u rat. Zbog istog razloga su rijetki i hramovi posvećeni njemu, osim ako je narod kulturološki kompletno okrenut ratovanju, što je primjer Frosnejordana i Varana u L’venu.

Najčešći obred posvećen Gerovitu odvija se uoči bitke. Ratnik tada sam odlazi pred njegov oltar ili na mjesto gdje je zaboden crni mač, koplje ili štit. Ondje polaže svoje oružje na zemlju i na trenutak klekne pred njim. Ne moli za pobjedu, jer se smatra da bi bilo drsko tražiti od boga da odluči ishod bitke. Umjesto toga, ratnik moli da mu ruka ne zadrhti, da ne napusti svoje suborce i da u času smrti ne izgubi čast. Na kraju obreda dlanom dotakne vlastiti štit, a zatim njime dotakne tlo. Time obećava da će se, bez obzira na ishod, boriti do kraja. U nekim krajevima ratnici prije odlaska ostavljaju Gerovitu pramen kose, kap krvi ili jednu strijelu. Vjeruje se da bog time pamti njihovo ime i da će ga prepoznati kada njihove duše stignu u Nav.

Poseban se obred održava nakon završetka rata. Tada se oružje svih preživjelih ratnika okuplja na jednom mjestu, a vrhovi mačeva i kopalja polažu se prema istoku. U središtu se pali mala vatra, ali se na njoj ništa ne kuha niti prinosi žrtva. Ratnici u tišini izgovaraju imena onih koji se nisu vratili, a za svako izgovoreno ime na vatru se baca zrno žita. Smatra se da dim odnosi njihova imena prema Gerovitu, dok zrno podsjeća da rat ne smije biti posljednja stvar koju čovjek ostavlja svijetu. Nakon toga ratnici peru ruke u vodi i ponovno oblače svoje svakodnevne haljine, bez oružja. Time završava njihova služba bogu rata. Stari ratnici tada često govore da je najteži dio Gerovitove službe upravo onaj koji počinje kada bitka završi.

Gerovitovi blagdani rijetko su veseli, premda nisu nužno tužni. Najveći među njima obilježava se nakon prve velike žetve, kada se na poljima ostavlja nekoliko klasova nepokošenih. Ti se klasovi vežu crnom vrpcom i ostavljaju za vrane. Vjeruje se da time Gerovitu treba zahvaliti ne samo za snagu kojom ljudi brane svoju zemlju nego i za zemlju koju nakon rata ponovno moraju obrađivati. U nekim krajevima ratnici tada skidaju svoje crne štitove i okreću ih prema zemlji, a njihovu zlatnu unutarnju stranu prema nebu. Običaj predstavlja trenutak kada ratnik više ne gleda prema neprijatelju, nego prema onome što želi zaštititi. Stoga se među štovateljima Gerovita često kaže da bogu nije najdraži onaj koji najviše ubija, već onaj koji se nakon posljednje bitke zna vratiti kući.