Kao autor sage Peti bog, nastojim redefinirati što hrvatska epska fantastika može ponuditi modernom čitatelju, a jedan od temeljnih stupova mog pristupa jest istraživanje vječnog sukoba između sudbine i slobodne volje. Ovaj filozofski par nije tek dekorativni element u svijetu koji stvaram, on je samo srce narativne strukture, puls koji pokreće svaku odluku likova i svaki preokret zapleta. U hrvatskoj epskoj fantastici, tradicionalno smo navikli na jasno definirane arhetipove: junak je rođen za veličinu, zločinac je osuđen na propast, a priča služi kao pouka o moralnom redu svemira. No, u Petom bogu želim postaviti složenije pitanje: što ako je sudbina tek iluzija koju stvaramo kako bih opravdali svoje strahove? Što ako je slobodna volja samo priča koju si pričamo dok nas nevidljive sile vuku prema neizbježnom?
Moj worldbuilding počinje upravo na ovom raskrižju. Svijet Petog boga nije jednostavna karta s kraljevstvima i carstvima: to je živi organizam povijesti, mitologije i magije gdje svaka generacija ostavlja tragove koje sljedeća mora dekodirati. Kroz ovaj pristup, hrvatska epska fantastika dobiva dimenziju koja nadilazi puku avanturu: postaje arheološka ekspedicija u ljudsku psihu. Sudbina u mom svijetu nije zapisana u zvijezdama, već u strukturi moći koju stari bogovi ostavljaju kao naslijeđe. Ali tu leži ključna subverzija, ti bogovi nisu apsolutni. Bogovi su ograničeni svojim domenama, a time i njihove moći i utjecaj nisu bezgranični. Oni su i dalje bogovi, moćni, veliki, prastari i prema vjernicima: svemoćni, ali njihova “volja” ponekad postaje tek interpretacija onih koji traže opravdanje za vlastite postupke.
Slobodna volje u Petom bogu nije dar, ona je teret. Moji likovi ne slave mogućnost izbora; oni ga preživljavaju. Svaka odluka u mom svijetu nosi cijenu koja se ne plaća odmah, već generacijama kasnije. To je ono što razlikuje moj pristup od klasične epske fantastike gdje je junakovo “pravo izbora” često romantizirano. U hrvatskom kontekstu, gdje povijest poznaje previše primjera gdje su individualni izbori bili satrani pod točkom kolektivne nužnosti, ovaj aspekt ima poseban rezonanciju. Moji likovi dolaze iz svijeta gdje su obitelji, klanovi i nacije definirali identitet prije nego što je pojedinac mogao izgovoriti svoje ime. Kako onda, u takvom kontekstu, govoriti o autentičnoj slobodi?
Proces stvaranja ovog narativnog sustava zahtijevao je godinu dana istraživanja filozofije, povijesti i kognitivne znanosti. Želio sam da sudbina u Petom bogu funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo, ne zato što je univerzum determiniran, već zato što vjerovanje u sudbinu oblikuje ponašanje koje vodi predviđenim ishodima. Ovo nije magični sistem u klasičnom smislu; to je psihološki mehanizam koji čitatelji mogu prepoznati u vlastitim životima. Kada lik u mojoj sagi kaže “sudbina me dovela dovde”, on zapravo govori “odlučio sam se ne boriti protiv struje”. Ova jezična preciznost, ovaj odbijanje da se mistificira ono što je psihološki objašnjivo, čini hrvatsku epsku fantastiku koju stvaram drugačijom, ona ne bježi od racionalnog razmišljanja čak i kada se bavi najiracionalnijim elementima.
Autentičnost kao pisac proizlazi iz mojeg odbijanja da ponavljam tuđe obrasce. U svijetu Petog boga nema “izabranih” u smislu Luke Skywalkera ili Harryja Pottera, nema označenih od rođenja koji nose poseban znak. Umjesto toga, imamo likove koji postaju značajni kroz akumulaciju malih izbora, kroz greške koje ne mogu poništiti, kroz trenutke kada su imale priliku zaustaviti se ali su nastavile hodati. Ovo je ključna razlika između sudbine kao narativne udobnosti i sudbine kao egzistencijalne dramaturgije. Kao autor sage Peti bog, nastojim redefinirati što hrvatska epska fantastika može ponuditi modernom čitatelju upravo kroz ovo odbijanje da pojednostavljujem moralne kompleksnosti života.
Svijet koji gradim, s njegovim fragmentiranim povijesnim slojevima, s njegovim “mrtvim” jezicima koje učenjaci još pokušavaju dešifrirati, s njegovim geografskim lokacijama koje nose trauma prošlih civilizacija, služi kao pozornica gdje se sudbina i slobodna volje ne bore kao suparnici, već prepliću kao DNK lanac. Svaka generacija likova u Petom bogu nasljeđuje posljedice odluka svojih predaka, ali ne kao kletvu, kao kontekst. Oni su slobodni da biraju, ali biraju iz pozicija koje nisu same odabrale. Ovo je filozofski realizam koji hrvatskoj epskoj fantastici daje težinu koju često nedostaje u globalnoj produkciji žanra gdje je svijet tek pozadina za akciju.
U strukturi sage, sudbina funkcionira kao retrospektivna konstrukcija. Likovi u trećem dijelu serije gledaju unatrag i vide “obrazac” koji nisu mogli vidjeti dok su ga živjeli. Ali čitatelj, čitajući ponovno, prepoznaje da taj obrazac nije bio neizbježan, da su u ključnim trenucima postojale alternative koje su likovi propustili ili odbili. Ovo je tehnički izazov kao i narativni: kako napisati priču koja funkcionira i kao linearni tok i kao složeni sustav bifurkacijskih točaka? Rješenje leži u tome da svijet Petog boga nije statičan, on se mijenja s perspektivom promatrača. Ono što izgleda kao sudbina iz jednog kuta, iz drugog je rezultat političke manipulacije, a iz trećeg psihološke projekcije.
Kao autor, ne nudim odgovore na pitanje sudbine i slobodne volje, nudim prostor za postavljanje pitanja. Svaka knjiga u sagi završava s osjećajem da je nešto “završeno”, ali ne i da je “riješeno”. Likovi donose odluke koje imaju cijenu, i ta cijena se plaća. Nema božanskog praštanja, nema resetiranja vremena da se isprave greške. U hrvatskoj epskoj fantastici, gdje smo tradicionalno bili izloženi narativima gdje dobro pobjeđuje zlo i gdje pravda na kraju prevlada, ovaj pristup može djelovati subverzivno. Ali smatram da je upravo ovo što suvremeni čitatelj treba: priznanje da su životne odluke stvarne, da imaju posljedice, i da “sretan kraj” ne znači povratak status quo, već prihvaćanje novog stanja koje je neizbježno promijenjeno svim prethodnim izborima.
U konačnici, Peti bog nije priča o sudbini ili slobodnoj volji, to je priča o tome kako ljudi žive s neizvjesnošću. Kao autor sage Peti bog, nastojim redefinirati što hrvatska epska fantastika može ponuditi modernom čitatelju kroz ovu fokusiranost na autentičnu ljudsku iskustvu, makar postavljenu u svijet s magijom i mitološkim bićima. Jer na kraju, sva ta fantastika služi samo jednom: da nam omogući da pogledamo vlastite živote s dovoljno distance da vidimo obrascе koje inače ne bismo primijetili. Sudbina i slobodna volje nisu metafore u mom svijetu, one su alati za razmišljanje, poziv čitatelju da postane svjesniji vlastitih izbora i njihovih posljedica. I to je, vjerujem, najdublji smisao epske fantastike: ne bijeg od stvarnosti, već njezino jasnije razumijevanje kroz prizmu mašte.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.