Posvečkari

Posvečkari (posvečaki, nevidinčići, svečuri, svečkuri) su plamičci ili vatrene kuglice koje se vide noću nad močvarama, mrtvicama i livadama. To su mali svjetlucavi plamičci, vatrene kuglice ili tinjajuća svjetla koja lebde iznad tla; ponekad se vide kao nevidljiva ili poluprozirna djeca, anđeoska bića ili ptice s dječjim glavama. Lebde i plešu noću, mogu donijeti sreću onome tko ih vidi bez straha, ali plaše ili upozoravaju na opasnost. Međutim, u nekim predajama oni uzimaju oblik malih ljudi koji u rukama nose upaljene svijeće ili lampaše.

Posvečkari se pojavljuju u grupama, najčešće u “gluhim dobima” noći na grobljima, raskrižjima ili rubovima šuma. Uglavnom su bezazleni i tužne lutalice, više nesretni nego zli, donose sreću ako ih se poštuje, ali izazivaju strah i vjerovanje da najavljuju smrt ili nesreću. Mogu biti izuzetno opasni ako ih se prekine u njihovom hodu. Čovjek koji bi im stao na put ili im se rugao mogao bi “oboljeti od mraka” (depresije, ludila) ili bi ga oni mogli natjerati da s njima luta cijelu noć dok ne padne od iznemoglosti.

Njihovi glasovi su poput malene djece.

Naziv dolazi od riječi “posvećivati” ili “svijetliti”. Narodi L’Vena u sagi peti Bog vjeruju da su to duše ljudi koji su umrli pod neobičnim okolnostima ili su za života bili grešnici, pa sada moraju okajavati grijehe lutajući noću.

Slavenski izvori

U dubinama hrvatske narodne predaje, posebno u regijama Gorskog kotara, Like i dijelova središnje Hrvatske poput Podravine i Međimurja, susrećemo se s bićima koja su istovremeno fascinantna i jeziva. Posvečkari (ili Posvečaki) i Nevidinčići spadaju u kategoriju lutajućih mrtvaca ili duhova koji su “zapeli” između svjetova.

Ovi plamičci ili vatrene kuglice vide se noću nad močvarama, mrtvicama i livadama; vjerovalo se da su duše djece umrle prije krštenja, nesposobne ući u raj pa osuđene na vječno lutanje. Srodni su tintilinićima i malicima u predajama Ivane Brlić-Mažuranić, te navima (demonima mrtvih) u širem slavenskom folkloru.

Postojalo je vjerovanje da su to duše onih koji su za života “pomicali međe” (krali susjedovu zemlju), pa sada po mraku nose užarene kamenje-međaše koje ne smiju ispustiti.

Nevidinčići (Nevidljivi putnici)
Kao što im samo ime govori, njihova glavna odlika je da su nevidljivi običnom ljudskom oku. Oni su srodni Posvečkarima, ali imaju nešto drukčiju prirodu. Često se smatraju dušama nekrštene djece ili ljudi koji su umrli naprasnom smrću, a nisu stigli primiti posljednju pomast. Oni su “nevidljivi” jer nemaju pravo na stalno boravište ni u raju ni u paklu.
Iako ih ne vidite, njihova prisutnost se očituje kroz šapat, tihi plač ili zvuk koraka koji prate putnika kroz šumu, ali kad se čovjek okrene, nema nikoga. Iznenadni hladni nalet vjetra usred mirne noći smatrao se “prolaskom Nevidinčića”. Vjerovalo se da Nevidinčiće mogu vidjeti samo određene životinje (poput četverookih pasa – pasa koji iznad očiju imaju mrlje druge boje) ili djeca rođena u subotu (“subotnjaci”).