Drvošet

Drvošeti (poznati i kao “živa drva”, “živo drijevo”, “drvni duhovi”, “sjenovita stabla” ili na engleskom “treant”) su velika stara hodajuća drva. Od tuda dolazi i naziv drvošet, odnosno “drvo koje šeta”.

Drvošeti mogu biti razna drva poput hrasta, jasena, oraha, cedra, lipe, bora, jele… ali uglavno se susreću hrastovi i jaseni. Kako je jasen posebno važno drvo u slavenskoj mitologiji, taj oblika drvošeta je češći nego ostali u sagi Peti Bog.

Drvošete nije lako primijetiti, što je teško povjerovati budući da se govori o golemom drveću koje šeta. Oni naime rijetko mijenjaju položaj. Mogu provesti godine na jednom mjestu u ne razlikovati se od običnog drveta. Ili mogu odjednom odlučiti krenuti i prehodati desetke kilometara bez nekog očitog razloga a zatim se opet smiriti na jednom mjestu.

Njihov život je spor, kao i govor. Ako ne stradaju od strane drvosječa ili šumskih požara, mogu preživjeti stoljeće. Često se mogu naći u blizini velikih starih stabala iz kojih se rađaju vile šumnjače. I uvijek su u dobrim odnosima sa šmskim bićima, no ne i sa svim životinjama. Na primjer ne vole djetliće i ostale životinje koje imaju tendenciju na njima napraviti rupe, iako nemaju problema sa sovama i vjevericama koje se na njima nastane ako već imaju neku rupu na sebi.

Mrze drvosjeće, ali razumiju potrebu ljudi da sjeku drva. Ako su u blizini, i vide čovjeka sa sjekirom, velika je vjerojatnost da će napasti. Ali ako ih se prije pronađe i zamoli gdje se smije sjeći, onda će pokazati na stara i bolesna drva koje se smije ukloniti iz šume.

Budući da su uglavnom velika stabla, mogu biti izuzetno snažna i brza ako je to potrebno. Svoji granama i korijenjem mogu napasti bilo koga i srušiti ia najjače kamene zidove.

Slavenski izvori:

U slavenskoj mitologiji postoji duboko ukorijenjena vjerovanja u živa stabla koja posjeduju dušu, osjećaje i sposobnost kretanja ili govora.

Drvni duhovi (Sjenovita stabla)
U slavenskom folkloru, osobito kod Južnih Slavena (uključujući Hrvatsku), vjerovalo se u Sjenovita stabla (stabla sa “sjenom” ili duhom).
Stablo kao tijelo: Vjerovalo se da neka stabla (osobito stari hrastovi, lipe ili orasi) imaju dušu. Ta stabla su se smatrala “živima” u doslovnom smislu, ako bi ih netko posjekao, stablo bi ispustilo ljudski krik, a iz “rane” bi potekla prava krv umjesto soka. U ruskom folkloru se sločno vjerovalo za velika stabla oskoruše, da predstavljaju mlade djevojke koje je selo odbacilo zbog nečega pa bi se od tuge pretvorile u stabla oskoruše koja bi krvarila.
Sjena: Duh koji obitava u stablu naziva se Sjena. On čuva stablo i okolno imanje. Ako je stablo sretno, cijelo selo napreduje; ako se stablo posiječe, duh umire, a s njim i sreća tog mjesta. U poljskom folkloru vjerovalo se da duše preminulih mladih žena žive u brezama.

Drveni Divovi (Stablo-ljudi)
U nekim opskurnim ruskim i ukrajinskim bajkama spominju se bića koja su zapravo začarani ljudi pretvoreni u drveće.
Za razliku od klasičnih zapadnih Treanta koji su “rasli kao drveće”, ovi slavenski “treanti” su često žrtve kletvi. Oni zadržavaju svijest, vide i čuju sve što se događa u šumi, a noću, kad nitko ne gleda, mogu lagano micati svojim korijenjem i granama.