Sjena koja pjeva: Tajna Laranine pjesme u sagi “Peti Bog”

Kao autora, često me pitaju o glazbi koja prožima stranice moje sage. U svijetu gdje bogovi šapuću kroz snove, jedna pjesma zauzima posebno mjesto u mom srcu i u sudbini mojih likova. Riječ je o pjesmi “U očima njegovim, ja sam samo sjena”, koju izvodi Larana. Stihovi se mogu pročitati u knjizi, a uglazbljena vizija poslušati u videu.

Ova pjesma nije tek pozadinska buka u svratištu; ona je prozor u dušu žene koja voli onkraj granica razuma.

Neuzvraćena ljubav i okrutnost Vječnog sna

Larana se nalazi u situaciji koja bi slomila većinu ljudi. Ona živi kod čovjeka kojeg voli, radi u njegovu svratištu, brine o njegovu domu i njegovim gostima, dok njegovo srce pripada drugoj. Za njega, Larana je dio inventara, tiha prisutnost, netko tko je tu, ali koga zapravo ne vidi. Barem to ona tako doživljava.

Ono što Laraninu bol čini specifičnom u mom svijetu je “Vječni san”. To nije samo tlapnja; to je neizbježna vizija koja joj je pokazala da su oni sudbinski predodređeni. Ta spoznaja je njezino prokletstvo. Ona ne može odustati jer zna kako priča završava, ali svaki dan mora trpjeti njegovu potpunu ravnodušnost dok čeka da se sudbina napokon pokrene.

Odjeci prošlosti: Zvuk srednjovjekovlja

Kada sam zamišljao Laranu dok pjeva, nisam čuo moderne instrumente. Čuo sam sirovu, iskonsku glazbu srednjeg vijeka. Njezin glas prate stari instrumenti koji nose miris smole, drveta i davnih vremena:

Gusle i lira: Njihove žice ne sviraju samo melodiju, već ispuštaju jauk koji prati njezinu unutarnju bol.
Flauta od kosti ili drveta: Dodaje onaj vjetroviti, eterični ton koji podsjeća na duhove prošlosti i neispunjena obećanja.
Snažni, duboki ritam bubnja: Koji udara poput njezina srca, ustrajno i nepokolebljivo, unatoč svemu.

U pjesmi se prožimaju motivi nevidljivosti i vječnog čekanja. Analizirajući stihove, vidimo Laranu koja sebe naziva “sjenom”. To nije samo metafora; ona se doista osjeća prozirnom u njegovoj prisutnosti. Svaki otpjevani stih je njezin pokušaj da materijalizira svoje postojanje pred čovjekom koji gleda kroz nju kao kroz maglu.

Zanimljiv je kontrast u samoj sceni izvođenja. Dok Larana pjeva, gosti svratišta, umorni putnici i ratnici, često utihnu. Oni u njezinom glasu osjećaju težinu vlastitih gubitaka. Njezina pjesma ispunjava prostor, dodiruje svakog stranca, ali onaj kojemu je namijenjena ostaje imun. On može biti u istoj prostoriji, slagati vrčeve ili čistiti stolove, a da njezinu bol doživi tek kao još jednu melodiju koja mu pomaže da lakše potone u vlastitu tugu za onom drugom. To je vrhunac njezine izolacije.

Korištenje starih instrumenata u ovoj pjesmi služi da naglasi fatalizam slavenske fantastike. Glazba nije lepršava; ona je teška i zemljana. Upotrebom instrumenata poput drvenih flauta i žičanih instrumenata s grubom rezonancijom, želio sam dočarati svijet u kojem su bogovi još uvijek prisutni u svakom tonu. Ta glazba ne moli za pažnju, ona jednostavno jest, baš kao što je Laranina ljubav nepromjenjiva činjenica njezina postojanja.

Larana nije samo lik koji pati; ona je čuvarica budućnosti koju samo ona vidi. Njezina pjesma je njezin štit i njezino oružje dok čeka da se “Vječni san” pretvori u javu.